Kategorija

S vezom i bez veze

S vezom i bez veze

Dvorište

Dvorište

Ponovo imam dvorište.
Doselio sam se u dvospratnu kuću podeljenu na četiri stana koji imaju zajedničko dvorište. Zna se koji deo je čiji, ali ograde nema i nikome na pada na pamet da je postavi.
Nije bogzna kako uređeno, ali čisto je. I imaju plan kako da ga srede, ali većina se u stvari skoro doselila. Neki pre godinu dana, neki pre šest meseci. Nije da su čekali mene, nego nije bilo dovoljno vremena za drugo, osim za čišćenje. Komšija u ćošku stavio je strehu, a imam je i ja na ovom svom, drugom kraju. Ispod strehe, jedne ili druge, kažu, leti sede svi stanari. Sakupljaju novac za kafu i pivo i deci za sokove. Niti svi piju, niti svi imaju decu, ali svi daju.

S vezom i bez veze

Nas dvoje, troje…

Nas dvoje, troje...

Ovo proleće u februaru pravi posebnu zbrku u mojoj glavi. Poludelo vreme, poludela Planeta, poludeću i ja sa njima.
Puca me adrenalin, brže mi je prošlo godinu dana vojnog roka nego ovih par meseci priprema za put.
Dođem svakodnevno do stana u koji nikako da se uselim jer je birokratiji u Elektrodistribuciji potrebno više vremena da odobri uvođenje struje nego što je Tesli trebalo da je izmisli. Sednem na gomilu kesa i kutija sa stvarima koje takođe čekaju struju da bi bile raspoređene, gledam Zorku zatrpanu njima i onda krene naš dijalog:

S vezom i bez veze

O ljubavi, o nedostajanju

O ljubavi, o nedostajanju

Ne javljam se, evo, pet dana već.
A pišem svakodnevno. Pišem i brišem napisano, jer sam dao sebi zadatak da napišem nešto o ljubavi i nedostajanju. Na kraju sam zaključio da o ljubavi jednostavno nije moguće pisati ako niste pesnik. I to – veliki pesnik.
Recimo ovako:

Imam cveće šareno mi,
imam piće, oko piće,
imam sebe, i na sebe,
samo nemam tebe, tebe…

Izgleda da je to jedino osećanje koje ne može kao glavna tema da se stavi u prozni tekst. Moraš da pišeš o nečem sasvim desetom, pa ako se desi da si istovremeno pun ljubavi da se to negde i oseti.
Inače je besmisleno, suva patetika ispadne, ponavljanje stvari koje svi znaju.

S vezom i bez veze

Odakle si, brale?

Odakle si sele?

Znam da mnogima smeta što u sajdbaru nisam napisao koje sam nacionalnosti i kad već ne mogu da budem Portugalac, onda ništa.
Malo bih da objasnim, jer ne treba to shvatiti baš bukvalno, više je metafora i prst u oko nacionalistima nego sušta istina.

S vezom i bez veze

Moji su drugovi… ovakvi i onakvi

Moji su drugovi... ovakvi i onakvi

Postoje dve osobe koje će, kad se budem javio iz Lisabona, s punim pravom moći da kažu: e moj Stankoviću, šipak bi ti bio danas tu da te ja nisam ubedio da kupiš bicikl.
Jedan je borski fućevnt (guglajte ukoliko niste iz vlaškog kraja), kuvar po profesiji, fotograf u duši, kockar i lik koji me užasno nervira jer podseća na mene iz mladosti. A verovatno ga iz istog razloga i volim. Aleksandar Pavlović Šilja, koji je uradio najbolje fotografije moje unuke ali i moje dece, i koji je spremio neke od najboljih obroka koje sam u životu probao. On je u stvari prijatelj moje ćerke i zeta, ja sam se više družio s njegovim ocem, pokojnom legendom borske košarke Pidžom, koji je umeo do ludila da dovede neke od najvećih košarkaških plejmejkera Zvezde i Partizana. Čuvena je priča (istinita, bio sam prisutan) kad je na Malom stadionu u Boru napravio fintu kao da će da šutira, a stavio loptu ispod majice, pa se Zvezdina petorka pogubila tražeći gde je pala lopta.