La vida es una tombola

Ako sam nešto mrzeo dok sam radio, to su bile posete penzionera u toku radnog vremena.
Samo ti bane u kancelariju, ustiju razvučenih u širok osmeh koji bi valjda, trebalo da znači: Surprise! That’s me! i očekuje da se raspilaviš od miline što ga vidiš.
Naravno da taj prihvati i kafu i čaj i šta god ti padne na pamet da ga, reda radi, ponudiš.
Tebi glava ovolika, imaš rokove koji te pritiskaju, ne znaš šta ćeš pre, a on tek kreće s pričom o starim vremenima, dok je radio tu. Ta stara vremena su od pre godinu dana možda, ali svejedno, dok je on radio ovde, sve je bilo drugačije.

Šef je bio Pera Perić je l`  još uvek tu bio je zajeban mali ju nije pa šta sklonili ga i ako su ga sklonili ko god da je sad bolji je mada ga ja nisam jebavao tri posto je l`  se sećaš ono kad sam mu rekao da nije ni za mojega klinac nadobudni a onaj Jovan Jovanović umro je l`  si čuo stigao ga alkohol nije to što je imao osamdeset godina a Mira ona lepa mala plava je l`  se još vucara s Đokom i gde je on uopšte…
Sve tako, bez tačke i zareza.
Ama čoveče… sve bih dao da sam na tvom mestu, idi bre uživaj u životu kad si dočekao. Pusti me da radim, ja bih da me ne oteraju s posla dok ne ispunim neki uslov za penziju kao ti.
Ko je uopšte i po kojim kriterijumima određivao starosnu granicu za odlazak u penziju?
Ne znam, ali ti ljudi sigurno nisu imali 60 godina kao ja, nego su bili u godinama kada se penzija čini onako… skoro pa nepotrebna.
Nije problem sâm rad kao takav, problem je pritisak da moraš svakog jutra da ustaneš na vreme i ostalo što uz to ide. Mislim, to je problem uvek, ali dođu godine kad ti se sve to već smuči i postane veoma teško da se izdrži i previše stresno za organizam.
Radio sam ja korektno svoj posao do poslednjeg dana, ali bez entuzijazma, bez volje da unapredim to što radim, a za tako nešto uvek ima mesta. Pri tome, gomila mladih i ambicioznih ljudi čeka na birou, šalje CV na hiljadu adresa, traži način da se dokaže, da izdržava porodicu koju namerava da stvori.
Zato sam i potpisao Sporazum o čekanju penzije, što je fantastična opcija koju Zijin nudi, i narednih pet godina ću primati polovinu osnovne plate, ali niti ću da smetam ljudima da rade, niti ću da zauzimam mesto sposobnijima i ambicioznijima.
I naravno, moći ću četriri meseca da provedem u putu do Lisabona i natrag.
Da ne idem u Lisabon, svakako bih smislio nešto drugo, ali penziju doživljavam bukvalno kao početak novog života. Doduše, neće to biti predugačak život, ali biće ispunjen, staće u njega taman koliko je stalo u prethodnih šezdeset godina. Dobro, možda i neće, pitaju se nešto i leptiri sa Sumatre, ali ja ću da ga živim kao da hoće.
Svet je potpuno nehuman (ovo sa penzijom je samo primer), usmeren samo na stvaranje proizvoda u kojima zaista da uživaju mogu samo vlasnici kapitala. I to oni koji su do kapitala došli ili nasledstvom ili krađom. Jer, oni koji su došli do kapitala radom, radili su krvavo i više i nisu u stanju da u njemu uživaju.
Mada i taj kapital, važan je do granice egzistencijalnog nivoa, sve preko toga nema mnogo veze sa zadovoljstvom i srećom. Bogatih nesrećnika ima taman koliko i siromašnih.
Ali baš zato, ako ovaj svet nije svet u kome svi imamo mogućnost da jedemo, oblačimo se, lečimo i kupimo bicikl, nije dobar svet i trebalo bi ga menjati.
Jesmo svi rođeni jednaki, ali posle… kako se kome zalomi, šta da vam kažem.

La vida es una tombola, rekao bi Manu Čao