Još, otprilike, mesec dana do polaska.
I onda čekam prvi petodnevni period bez najavljene kiše i temperaturom od petnaest ili više stepeni. Jasno je da u četiri meseca putovanja neću moći da izbegavam kišu stalno, ali ajde bar u startu da vozim po suvom i lepom vremenu. Kako sada izgleda prognoza, idealno bi bilo da krenem posle prvog maja, ali neću moći toliko da čekam. Poći ću, mislim, nešto ranije, pa ću u Beogradu da sačekam neki takav period stabilizacije vremena.
Ponovo imam dvorište.
Doselio sam se u dvospratnu kuću podeljenu na četiri stana koji imaju zajedničko dvorište. Zna se koji deo je čiji, ali ograde nema i nikome na pada na pamet da je postavi.
Nije bogzna kako uređeno, ali čisto je. I imaju plan kako da ga srede, ali većina se u stvari skoro doselila. Neki pre godinu dana, neki pre šest meseci. Nije da su čekali mene, nego nije bilo dovoljno vremena za drugo, osim za čišćenje. Komšija u ćošku stavio je strehu, a imam je i ja na ovom svom, drugom kraju. Ispod strehe, jedne ili druge, kažu, leti sede svi stanari. Sakupljaju novac za kafu i pivo i deci za sokove. Niti svi piju, niti svi imaju decu, ali svi daju.
Početkom prethodne godine, biće u kojem sam egizistirao trideset dve godine zajedničkog života sa suprugom, podelilo se na dva dela. Njena polovina se preselila u večnost, moja je ostala da sama popuni čitav duhovni prostor koji smo zajedno stvorili. Rastegao sam se i proširio, sakupljajući pri tome dobar broj osobina i navika koje je ona unela u to zajedničko biće. Postao sam uredniji, odgovorniji, organizovaniji i daleko fizički aktivniji.
Ono što ljudi koji retko voze bicikl ne znaju (ili ne razmišljaju na taj način) jeste da je lakše voziti bicikl nego hodati, čak i uzbrdo. Naravno, pod opterećem i u dužem vremenskom periodu, ni jedno ni drugo nije lako.
Okej, moram da pređem otprilike 8500 kilometara, ali nisam vremenski ograničen.
Ovo proleće u februaru pravi posebnu zbrku u mojoj glavi. Poludelo vreme, poludela Planeta, poludeću i ja sa njima.
Puca me adrenalin, brže mi je prošlo godinu dana vojnog roka nego ovih par meseci priprema za put.
Dođem svakodnevno do stana u koji nikako da se uselim jer je birokratiji u Elektrodistribuciji potrebno više vremena da odobri uvođenje struje nego što je Tesli trebalo da je izmisli. Sednem na gomilu kesa i kutija sa stvarima koje takođe čekaju struju da bi bile raspoređene, gledam Zorku zatrpanu njima i onda krene naš dijalog: