Često me pitaju: koji to zdrav život, majke ti, propagiraš, kad ti je udarna fotografija na blogu sa cigaretom u ustima i simbolom marihuane na kačketu?
Nemam pravi odgovor. U stvari, moja ideja i nije propagiranje nečega, ja samo hoću da, ovakav kakav sam, stignem na biciklu do Lisabona. A posle toga imam u planu ozbiljnije, daleko ozbiljnije avanture – koje ću najaviti onog dana kada stignem u Lisabon. Ali te druge stvari verovatno neću moći da ostvarim iz prostog razloga što za njih neću imati finansijske mogućnosti, a ne zbog zdravlja ili godina. Ali, o tom potom.
Ne javljam se, evo, pet dana već.
A pišem svakodnevno. Pišem i brišem napisano, jer sam dao sebi zadatak da napišem nešto o ljubavi i nedostajanju. Na kraju sam zaključio da o ljubavi jednostavno nije moguće pisati ako niste pesnik. I to – veliki pesnik.
Recimo ovako:
Imam cveće šareno mi,
imam piće, oko piće,
imam sebe, i na sebe,
samo nemam tebe, tebe…
Izgleda da je to jedino osećanje koje ne može kao glavna tema da se stavi u prozni tekst. Moraš da pišeš o nečem sasvim desetom, pa ako se desi da si istovremeno pun ljubavi da se to negde i oseti.
Inače je besmisleno, suva patetika ispadne, ponavljanje stvari koje svi znaju.
Znam da mnogima smeta što u sajdbaru nisam napisao koje sam nacionalnosti i kad već ne mogu da budem Portugalac, onda ništa.
Malo bih da objasnim, jer ne treba to shvatiti baš bukvalno, više je metafora i prst u oko nacionalistima nego sušta istina.
Postoje dve osobe koje će, kad se budem javio iz Lisabona, s punim pravom moći da kažu: e moj Stankoviću, šipak bi ti bio danas tu da te ja nisam ubedio da kupiš bicikl.
Jedan je borski fućevnt (guglajte ukoliko niste iz vlaškog kraja), kuvar po profesiji, fotograf u duši, kockar i lik koji me užasno nervira jer podseća na mene iz mladosti. A verovatno ga iz istog razloga i volim. Aleksandar Pavlović Šilja, koji je uradio najbolje fotografije moje unuke ali i moje dece, i koji je spremio neke od najboljih obroka koje sam u životu probao. On je u stvari prijatelj moje ćerke i zeta, ja sam se više družio s njegovim ocem, pokojnom legendom borske košarke Pidžom, koji je umeo do ludila da dovede neke od najvećih košarkaških plejmejkera Zvezde i Partizana. Čuvena je priča (istinita, bio sam prisutan) kad je na Malom stadionu u Boru napravio fintu kao da će da šutira, a stavio loptu ispod majice, pa se Zvezdina petorka pogubila tražeći gde je pala lopta.
I kupus sa suvim mesom je priprema za Lisabon ako ga tako shvatiš
Prvi februar.
Tačno mesec i po dana neplanirano treniram nebivanje kod kuće. Odužilo se useljenje u novi stan, neko od prethodnih vlasnika je bio lopina (ili sirotinja, da ne grešim dušu), ostao je dužan za struju, pa kad su mu je isključili, krao je nekako od komšije ili šta već. I onda su mu demontirali i brojilo i sve i sad sam morao da tražim novi priključak. A to, jebiga, traje…
Leptiri sa Sumatre su me juče oduvali do Beograda i evo me ponovo u prestonici ove lepe ali lude zemlje Srbije.