Ako sam nešto mrzeo dok sam radio, to su bile posete penzionera u toku radnog vremena.
Samo ti bane u kancelariju, ustiju razvučenih u širok osmeh koji bi valjda, trebalo da znači: Surprise! That’s me! i očekuje da se raspilaviš od miline što ga vidiš.
Naravno da taj prihvati i kafu i čaj i šta god ti padne na pamet da ga, reda radi, ponudiš.
Tebi glava ovolika, imaš rokove koji te pritiskaju, ne znaš šta ćeš pre, a on tek kreće s pričom o starim vremenima, dok je radio tu. Ta stara vremena su od pre godinu dana možda, ali svejedno, dok je on radio ovde, sve je bilo drugačije.
Kada god bih negde pročitao: „Ljudi, dajmo podršku toj i toj osobi“, razmišljao sam u stilu: okej želim ja njemu da uspe, ali šta mu znači što ja to želim, kako će mu konkretno zbog toga biti lakše? Čovek se, daleko bilo, bori na primer protiv teške bolesti. I sad, budući da ne mogu finansijski, ja ga podržim statusom na fejsu? Pa čekaj, koga zabole za moj status, njemu je potrebna lova za lečenje bre! Naravno, u ekstremnim slučajevima pustim SMS ako je to opcija, ali više zato što vidim da to rade i drugi, nemam osećaj da tih mojih 100-200 dinara bilo šta pomaže.
A onda krenem u ovu avanturu (dobro, fizički sam još ovde, nisam nigde pošao, ali čitav dan mi je tome posvećen), koja je u odnosu na ono što sam do sada radio, veća i ozbiljnija.
I shvatim smisao.
Ama, ne, ne i ne!
Je l` može umesto svrstavanja u kategorije, „namćor na bicikli koju zove Zorka“? Ili samo „ludi starac“, jer već sledeća stvar koju planiram vrlo verovatno ne uključuje Zorku.
Ne mislim da sam ja nešto posebno, naročito ne da sam od drugih bolji, ali idem svojim putevima i na svoj način od nule, što bi se reklo.
Spustila se neka gusta magla, ne dozvoljava mi da svoj jutarnji ritual izvedem po propisima, jer ne vidim grad kroz prozor. Ali, za par dana ću i tako preći u kuću sa pogledom na dvorište, svakako neću videti grad u pet ujutro, pa nema ni veze.
Kroz tri meseca, tri i po najviše, u ovo doba ću se buditi daleko, pored nekog puta ili u šumi ili ko zna… uzbuđuje me pomisao na to, izgaram od nestrpljenja.
Motiv. Za sve što u životu želimo da ostvarimo, ukoliko to baš nije u neskladu sa prirodnim zakonima, najvažnije je koliko nam je jak motiv.
Svašta čovek u životu istovremeno želi. I bogastvo i ljubav i zdravlje i uživanje i sve što misli da će mu za to biti potrebno. Ali, za šta od toga imamo najjači motiv, to je pitanje. Jer, vrlo često, želje se međusobno sukobe. Klasična je Priča Vase Ladačkog, nije potreban bolji primer. Pogubi se čovek u silnim željama, loše proceni za koju od njih ima najveći motiv.