Ima kod Živojina Pavlovića (mislim u Belini sutra, ali nisam siguran) jedna crtica koja je ostavila veliki utisak na njega, a preko njega i na mene.
Na nekom snimanju u Sahari, na petnaestak kilometara od najbliže oaze, filmska ekipa u džipovima prolazi pored starca, Beduina, koji laganim korakom ide u istom pravcu. Naravno, stanu i ponude mu da ga prevezu, a on im odgovori fantastičnom rečenicom: „Prijatelji, nemam ja više vremena da se vozim kolima!“
Naravno da znam da je bicikl gramatički ispravno, ali kod mene je realno, malo toga ispravno. Ipak, ono najvažnije, bicikla Zorka jeste.
Daleko je od idealne za ovu vrstu puta koji planiram jer se radio o MTB biciklu, a 90% ture biće po asfaltu i manje ili više uređenim stazama. Međutim, preostalih 10% (ili čak i malo više, ako me neki leptir povuče za sobom u brda ili po livadama, a ja od toga da bežim niti umem niti želim), nemoguće je preći biciklom pravljenom za duge, asfaltne ture.
Do trenutka kada sam seo da napišem ovaj tekst, bio sam siguran kojom rutom idem. Sada više nisam.
Postoje tri rute koje dolaze u obzir (i nekoliko podvarijanti) i svaka ima svoje prednosti i mane.
Ruta koju sam ja zamislio
Bor – Bar – Bari (feribotom) – Đenova – Barselona (feribotom) – Madrid – Lisabon
Povratak:
Lisabon – Bilbao – Bordo – Pariz – Bazel – Maribor – Zagreb – Beograd – Bor
Četiri hiljade kilometara do Lisabona i četirihiljade i četristo kilometara nazad.
Da, toliko sam napunio pre mesec dana. Moj pokojni otac je bio mlađi kada je umro. Da li to znači da sam ja sada mator? Mlad svakako nisam, ali mator… zavisi za šta, mislim. Za fudbal, košarku ili noćne klubove, definitivno jesam.
Ali za ovo što planiram, ne bih rekao.
Inače, ima jedan period u mom životu koji kao da sam, nekad mi se čini, prespavao.