Da, toliko sam napunio pre mesec dana. Moj pokojni otac je bio mlađi kada je umro. Da li to znači da sam ja sada mator? Mlad svakako nisam, ali mator… zavisi za šta, mislim. Za fudbal, košarku ili noćne klubove, definitivno jesam.
Ali za ovo što planiram, ne bih rekao.
Inače, ima jedan period u mom životu koji kao da sam, nekad mi se čini, prespavao.
Prvih sedamnaest godina živeo sam i ponašao se slično svojim vršnjacima. Išao u školu, izlazio kada su izlazili i drugi, malo se bavio nekim sportovima, slušao Smak i Led Zeppelin, bio ludo zaljubljen u jednu Anu… a onda, u nekom trenutku, Ana i ostali su nastavili da sazrevaju i „rastu“, a ja sam nastavio da narednih desetak godina bauljam u osamnaestoj. Upisao sam ja fakultet posle vojske i dao nekoliko ispita, sa strane gledano nisam se razlikovao od ostalih. Ali kod mene je to bilo više onako, video da to rade drugi, pa ajde. A vreme sam provodio po džez klubovima Beograda, igrajući preferans sa drugarima kada su za to imali vremena jer oni su studirali stvarno, malo jurio za suknjama, ali sve to – sa flašom u rukama.
Gledao sam prijatelje kako prolaze pored mene i nastavljaju živote kao što se životi regularno nastavljaju i govorio sebi, neka ih neka idu, neka stare, meni je super baš ovako. Menjao sam poslove jer otac, naravno, nije želeo da finansira život koji sam vodio (najveća pomoć je stizala od tetke koju sam zbog toga u sebi zvao Robin Hud), a morao sam da nabacim novac za piće, cigarete i ponešto da pojedem.
Da sada ne dužim (biće prilike u narednim tekstovima ako vam ne dosadim), uglavnom, jednog jutra sam se probudio kao dvadesetosmogodišnjak, oženjen i vrlo verovatno uskoro otac i pritom, alkoholičar. I onda, hej! pa neko će od sada od mene da zavisi, kako ću crni ja i šta ću?
Uspeo sam nekako, valjda vam je jasno, čim ovo pišem, ali bilo je jebeno teško i vrlo često na samoj ivici ponora. I o tome drugi put.
Ovaj tekst je u stvari zato da apostrofira dilemu, da li ja ovo sve radim da bih nadoknadio deset izgubljenih godina, što bi verujem, većina wannabe psihijatara rekla jedan kroz jedan, ili ima tu nešto drugo.
E pa mislim da ima, i mislim da bi mnogi od vas mogli da rade nešto slično, čak i ako ste stariji od mene.
Hoću da kažem, u penziji sam, koliko znam savršeno sam zdrav i u odličnoj fizičkoj kondiciji. Šta bih kog đavola sada trebalo da radim? Da gledam televiziju, igram šah i šetam unuku još par godina dok me ne otkači? Ili da vreme koje mi je preostalo provedem tako što ću maksimalno da aktiviram i mozak i telo, i pokušam da pronađem neke do sada nepoznate svetove u sebi i oko sebe.
Ne može biti kasno za to, makar trajalo godinu dana, jer niko ne zna koliko mi je vremena preostalo.
Osim toga… je l`  sam već spomenuo one leptire?